U SAD je nedavno osnovana Bosanskohercegovačko-američka akademiju za nauku i kulturu i umjetnost, koja okuplja stotinjak vrlo uspješnih intelektualaca iz BiH, kaže uz ostalo u intervjuu za RSE dr. Rešad Pašić , međunarodno priznati lider laparoskopske hirurgije, redovni profesor akušerstva i ginekologije na Univerzitetu u Luilvilu u Kentakiju i direktor Centra za minimalno invazivnu hirurgiju.
RSE: Profesore Pašiću, nekoliko godina zaredom birani ste za jednog od najboljih doktora u SAD-u, a duga je lista nagrada i vaših profesionalnih uspjeha. Ali ste i rođeni u Sarajevu gdje ste završili i školovanje. Profesore Pašiću, kada ste otišli u SAD i zašto?
Pašić: 1992. godine sam se zadesio u Americi, na kongresu, i onda sam bio prisiljen da ostanem. Onda sam krenuo sve isponova, ustvari – morao sam polagati nostrifikacione ispite. Tada sam počeo i da radim ovdje, na fakultetu u Luilvilu. I tako se to sve izdešavalo.
RSE: Doktore Pašiću, šta je to laparoskopska i minimalna invazivna hirurgija?
Pašić: Laparoskopska i minimalna invazivna hirurgija je gdje se operiše bez reza.
Danas se u svijetu sve ginekološke operacije, od jednostavnijih zahvata do komplikovanih zahvata gdje se radi o karcinomima, rade laparoskopski.
Mi uz pomoć tehnologije možemo da uvedemo instrumente u organizam kroz vrlo male rupice, onda prikopčamo video-kameru i praktički možemo da radimo operacije dok gledamo na video-ekran i na taj način možemo da operišemo. Danas se u svijetu sve ginekološke operacije, od jednostavnijih zahvata do komplikovanih zahvata gdje se radi o karcinomima, rade laparoskopski. Prednost te metode je faktički što nema reza, tako da se pacijenti mnogo brže oporavljaju.
RSE: S obzirom da ste i profesor na Univerzitetu u Kentakiju, gdje živite, recite nam, koliko se u SAD ulaže u nauku i obrazovanje?
Pašić: Amerika jako mnogo ulaže u obrazovanje, u istraživanje, što je najvažnije, a u isto vrijeme obrazovanje je prilično cijenjeno. Nažalost, u BiH, pa i cijelim prostorima bivše Jugoslavije, nauka je prilično devalvirana. Moraju se uložiti veliki napori da se nauka počne više cijeniti. Ja sam nedavno bio u Sarajevu i zgrozio sam se kad sam čuo da ima tamo na Zetri nadriljekar, gdje ljudi idu, gdje hiljade ljudi dođe da tamo traže lijeka, umjesto da idu pravim ljekarima. Takve stvari u Zapadnoj Evropi, Americi, ne mogu se desiti.
Bitno je stalno učiti
RSE: Prije zvaničnog odlaska u SAD, znali ste kako funkcioniše sistem, kakve su društvene vrijednosti i odnosi među ljudima. Kako ste se uklopili, u odnosu na bh. tradiciju, ali i neki ritam života?
Pašić: Mi smo nedavno osnovali Bosanskohercegovačko-američku akademiju za nauku i kulturu i umjetnost. Tu imamo stotinjak intelektualaca iz BiH. I oni su svi jako uspješni, nisam ja jedini. Što se tiče „uklapanja“ – postoje jasna pravila igre. Ako poštuješ pravila igre i ako radiš naporno, onda je ovdje uspjeh zagarantovan. Najvažnije je da čovjek radi. Sve je moguće prevazići. U početku sam ja jako mnogo učio. Radio i učio, u isto vrijeme. Morao sam položiti te ispite, tako da sam radio osam sati dnevno, i učio najmanje osam sati. To je trajalo godinu dana. Ništa to nije nesavladivo. Naravno, najvažnije je da volite ono što radite. Velika prednost Amerike je što oni stvarno, ako prepoznaju kvalitet, da neko želi da radi, da je talentovan, oni forsiraju takvu osobu, dok na našim predjelima – mlad čovjek može da se trudi jako mnogo, a iz političkih, možda i drugih razloga su nekad sputavani svuda. U mom slučaju, meni se Amerika posrećila.
RSE: Profesore, dosta skromno govorite o sebi, ali podaci govore nešto drugo. Od 2005. do 2010. vi ste birani kao jedan od najboljih doktora u Americi, u tako velikoj zemlji.
Pašić: Da, to je organizacija koja bira najbolje doktore u Americi, gdje vaše kolege predlažu određene ljekare. Kolege vas, na neki način izaberu. Moj vjerovatno najveći uspjeh je u tome što sam u protekle četiri godine bio predsjednik Američkog društva ginekoloških laparoskopičara. To je organizacija koja ima pet hiljada članova u cijelom svijetu. To je faktički vrlo specijalizovana organizacija, tako da je to, vjerovatno mogu reći, bio najveći uspjeh moje karijere što su me izabrali. Kad sam došao tek u Ameriku, to mi je bio neki daleki, daleki san, nisam mogao uopšte pretpostaviti da se to može desiti, međutim, zahvaljujući upornom radu – ja sam objavio tri knjige iz endoskopije, onda tu sada imam tzv. fellowship gdje vodim subspecijalizaciju iz operativne laparoskopije. Momentalno sam ove godine predsjednik Fellowship Boarda za cijelu Ameriku.
RSE: Pomenuli ste učenje, samo učenje. Učite li vi i dalje?
Pašić: Apsolutno! Ustvari, sad momentalno pravim jedno predavanje o tome kako je
Sada apsolutno postoje uslovi u Sarajevu, naročito na novoj Ginekološko-akušerskoj klinici, sve funkcioniše na prilično zavidnom nivou, ako ne i bolje nego u Americi.
vrlo bitno učiti, trenirati. Baš sam našao na internetu snimak Maradone na treningu – svi ovi hodaju, nešto trče, malo se zagrijavaju, a on uzme loptu i žonglira sa njom. To je samo jedan mali insert da ljekarima pokažem koliko je bitno da cijeli život moraju trenirati i učiti. Nedavno sam bio na kongresu, sa jednim ljekarom iz Japana, koji spada, otprilike, među pet vrhunskih hirurga u svijetu. On je bio tu sa suprugom. Ja sam joj rekao: „Morate biti jako ponosni na svog muža jer je on jedan od vrhunskih ljekara u svijetu.“. Ona kaže: „On svako jutro, kad ustane, petnaest minuta prakticira to laparoskopsko šivanje.“. To šivanje je, onako, komplikovan zahvat. Tako, kad sam vidio to da čovjek koji je najbolji na svijetu, vjerovatno, po nekim mojim kriterijima, svaki dan prakticira to što radi, to mi je onda bio jedan dodatni poticaj.
RSE: Zaista, za vrhunske uspjehe potrebni su i vrhunski napori. Ipak, da vas pitam: da li vam ponekad nedostaje Bosna i Hercegovina i kakve vas uspomene vežu za rodni kraj?
Pašić: Uvijek nam nedostaje, mislim - svima nama koji smo ovdje. Ja sam izuzetno sretan da mi se pruža prilika da pet-šest puta godišnje dođem u BiH. Najmanje tri-četiri puta. Tamo mi još uvijek žive mama i brat. Sada, početkom aprila, isto planiram doći u Sarajevo, na našu novootvorenu Ginekološko-akušersku kliniku, gdje ćemo napraviti jedan tečaj iz ove operativne laparoskopije. Dovešću dvojicu kolega, Amerikanaca, koji su postigli veliki uspjeh iz oblasti laparoskopije, i radićemo operacije gore, na Klinici. Sada apsolutno postoje uslovi, naročito na novoj Ginekološko-akušerskoj klinici, sve funkcioniše na prilično zavidnom nivou, ako ne i bolje nego ovdje, u Americi. Međutim, nažalost, postoji ona stara poslovica koja kaže: „Ne pjeva kavez nego pjeva ptica“. Stojim uvijek na usluzi ljekarima u BiH, tako da je samo bitno da se individualno ljekari zainteresuju za to i da onda postepeno traže edukacije iz toga.
Share this article
