Ljubav je osnova života i različiti nivoi sufizma se moraju proći da bi se dostigao vrhunac. Prvi stepen je kad se vlasništvo nad stvarima dijeli na: “Ovo je moje a to je tvoje”. Ako se ne složimo, ima sudija ili će se riješiti sukobom. Drugi stepen je bolji: “Što je moje to je i tvoje”, dakle dijelimo stvari, nešto kao u komunizmu. Ja mislim da sam vrlo blizu trećeg stepena: “Nit je moje nit je tvoje”, a želja mi je da dotaknem četvrti: “Nit ima mene nit ima tebe”, dakle, nismo mi važni uopšte, nego Istina – govori prof. dr. Esad Boškailo, psihijatar, zamjenik direktora za specijalizaciju, direktor za nastavak edukacije u najvećoj psihijatrijskoj bolnici i Associate professor The University Arizona. Arizona je domovina Apač Indijanaca gdje su 10-godišnjeg Esu prvi put doveli rođaci Velija i Šaćir-Ćire Boškailo u poklonjenim knjigama Karl Maja. Drugi put – prognao rat. Stvarni vlasnici Arizone najbrojniji su u vječnim lovištima. Domorodci iz plemena Boškailo na haremu, u Počitelju. Koji je to stepen po sufizmu ne znam, ali je sušta Istina. I sušta nepravda jer je sin čestitih ljudi Emine i Ibre na putu od rodne kuće u sjenci Gavran - Kapetanove kule do USA katedre morao kroz 10 logora. O tome i kako “život nije što i poljem proći”, govori ovaj zapis. - Majka i babo bi često pričali kako mi je za prvi rođendan Muta Alagić svir’o tamburu sa cijelim Počiteljskim orkestrom. Prve školske dane pamtim po siromaštvu i kratkim periodima blagostanja oko “vage”. Prodajom duhana obradovani smo cipelama, slatkišima a ponekad i novom odjećom. Siromaštvo je bilo u novcu, ali smo bili bogati duhom, druženjem, igrama... Televizije nije bilo pa se puno čitalo, slušale mudre priče naših deda i nena. Dolaskom tv blagostanja opčinila me košarka. Gledao sam nezaboravno Svjetsko prvenstvo u sali “Tivoli” u Ljubljani kad su Simonović, Ćosić i drugovi donijeli prvo svjetsko zlato Jugi. Odmah smo napravili nekakav koš, počeli ubacivati dan i noć; dvije godine kasnije već sam igrao za reprezentaciju čapljinskih osnovaca na prevenstvu BiH, a sa 15 u prvom timu KK Borac. Počeli smo u Regionalnoj, prošetali kroz Republičku pa Drugu YU i ubrzo postali jak tim u Prvoj B Ligi Juge. Igrao sam jednu utakmicu protiv tada najboljih igrača svijeta, Dalipagića i Kićanovića. Gimnazija u Čapljini je protekla učeći i igrajući košarku. Moj najbolji prijatelj iz tih dana, legenda čapljinske košarke Boro Ivković ubijen je, nažalost, u Čapljini ’92... Medicinski fakultet sam upisao u Sarajevu. Puno se učilo i na vrijeme završilo. Slobodne sate sam provodio na relaciji studentski dom “Bjelave” gdje sam bio vlasnik Disko kluba i DJ, kafei Lisac, Hondo i Skenderija. Gledao sam Kinđeta svaku utakmicu a igrao za Medicinski fakultet i KK Jug s Bjelava. To vrijeme od ’78.-‘84, bilo je i doba priprema za Olimpijadu. ZOI su posebna priča, obnovljeno i blještavo Sarajevo mi se i sad vrti u glavi... Počeo raditi u Hitnoj u Čapljini ‘85, onda JNA na VMA sa cimerom sa studija i vjenčanim kumom Borom Vasiljevićem. Rat me zatekao u Počitelju gdje sam dane provodio kod “Deše” sa Garom, Fikom, Kapom, Canetom, Kerom; ljeta na Neretvi, uveče kod Mute, uz sevdah orkestra Nedžada Imamovića. I Zaim bi sjedio sve dok neki pjevač ne bi počeo novokomponovanu. Ustao bi malo tersli i sa suprugom odšetao kući. Iz autobiografskog spomenara dr Eso s radošću pominje ženidbu s Aišom ’88., rođenje sinova Timura ’89. i Maka ’91. a s tugom da je 20 dana prije no će stići Mak, otišao njegov Ibro. “Babo je bio neobično miran, pravičan, jak i vrijedan čovjek od koga sam naučio da respektujem humanost”. A zlohumanost je dolazila. - Jutro, april ’92. Vozim za Čapljinu, zaustaviše me trojica maskiranih mladića: “Nazad, rat je, u Čapljinu ne možeš”! Rekoh na posao ću i naivno objašnjavam da ne volim kasniti. Jedan skide masku, poznat mi. “Dok, molim te vrati se odmah nazad il’ ćemo te morati ubiti”. Vratio sam se i istu večer bio sa Počiteljcima na straži. Razaranja počela, narod iz Dubrava, hiljade, izbjeglo u Počitelj. Izgubili smo Počitelj za desetak dana, vratili dva mjeseca kasnije. Slijedeću godinu sam proveo po prvim linijama fronta od Mostara do Višića pomažući civile i ra-njene vojnike. Od malih ranjavanja do komšije 20-godišnjaka koji je u ruci držao otkinutu nogu; desetine mrtvih poznanika i komšija u jednom danu... Kad je pancirska tenkovska granata proletila kroz ambulantu u Duhanskoj u Čapljini, tresao sam se k’o višnjab pod malim drvenim stolom. Svake sekunde bilo me strah, prvenstveno za familiju. Kasnije sam se malo oslobodio zahvaljući klasičnoj ratnoj psihologiji “neće valjda mene”. Uhapšen sam 20. aprila ’93. Prvi logor: Kasarna Čapljina. Uglavnom intelektualci, a kasnije redom. Smiješno i žalosno je bilo kad novi logoraši još ne kontaju zašto su tu. Salko, logoraš, dok igramo remija kartama napravljenim od papira iz “Jadro” keksa, govori: “Jelde, doktore, ako naši uhvate nekog Hrvata doktora u Konjicu, tebe će zamjenuti”? Rekoh: “Može biti”. “A jelde, Hivzo, ako naši zarobe nekog profesora i ti ćeš na razmjenu”? Malo Salko odšuti, pa će: “Pa valjda je neki ustaša u Konjicu bac’o dinamit u Neretvu pa će i mene razmijenuti”? Salko je uhapšen kad i ostali Višićani, ali je mislio da je razlog što je taj dan dinamitom u Krupi “lovio” ribu. Nije kont’o da je s nama jer je “balija”... U junu sam prebačen u Gabelu, pa u Rodoč, Mostar, a u Dretelj 1. jula. Najgori logor, smršao sam 40 kila. Jedno vrijeme nisam mogao glave dići, nema snage... Pucali su kroz tanki limeni zid hangara i ranjavali kosture. Vadio sam gelere iglom i žiletom koje sam dezinficirao upaljačem... Bio i Stočanin logoraš, duge brade, sijed, mršav, šutljiv, osamio se među 700 kostura na malom prostoru na 40 stepeni, zvali ga Šera. “Mogu Ii šta pomoći?”, pitam. Kaže: “Može, ja bih se oku’po”! Rekoh: “Bogami nisi normalan, čuj kup’o bi se u Dretelju”! On, ljutito: “Pa što me onda pitaš”? Upitah vatrogasca koji je dovozio cisternu s vodom, čak mi ponudio bijeg, bi li pomogao? Može na brzinu, dovešće cisternu uz hangar, mi da motrimo stražare. Okupao se Šera, veli mi: “E, baš ti hvala sad mi ništa ne treba”. Nedavno sam pročitao da je Marko Vešović na Šerinoj dženazi u Sarajevu rekao: “Umro je najveći bosanski pjesnik, Šerif Krgo”... Onaj ko je živ iz Dretelja izašao nikad više neće biti isti. To što se tamo događalo ne može na papir... Iz Dretelja sam prebačen u logor pod zemljom, Silos u Čapljini. Smrzavali se, a vani oko 40 plus... Iz Silosa u Gabelu, pa opet Silos, pa 5-6 mjeseci Ljubuški, pa ponovo Rodoč... Oslobođen sam preko UN, odveli me u Gašince, kamp u Hrvatskoj. Aiša, djeca, mama i sestra su protjerani u Italiju te u Ljubuškom nastojah nabaviti italijanski riječnik. Stražar, bivši pacijent, donese mi engleski. Nekoliko nas nauči napamet gramatiku i puno riječi ali smo ih naopako izgovarali. Dok u Gašincima čekah vizu za Italiju, Aiša javi da nema posla, idu za Čikago. Kad sam i ja došao, odvela me na Truman College da testiraju moj engleski. Ne mogu receniču sastaviti, ali uradim test za 4 a ocijene su od 1 do 5. Dovedu prevodioca, učitelj kaže: “Nešto nije uredu - ne znaš govoriti a uradio si test za 4, ponovi”. Ponovim za 5 i jedva ih ubjedim da me stave u početnike... Kupio mi rođak Šaban Torlo par knjiga, treba položiti ispite za nostrifikaciju. Dva ispita, da Bog sačuva, tuce knjiga, svaka 700-800 stranica. Prvu stranicu iz interne medicine sam čitao dvije hefte i nakon 1,5 godinu položio oba ispita. Kad sam skurl’o malo engleskog Amer Smajkić mi je našao posao u Klinici za Mentalno zdravlje prognanika. Kasnije se ta klinika zvala “Bosnian Mental Health”. Prevodio sam tokom psihoterapije za Dr Mary Fabri, jednu od najpoznatijih psihologa u svijetu koja se prvenstveno bavi traumom. Radili smo sa logorašima i civilnim žrtvama rata četiri godine. Potom sam počeo sam predavati po cijeloj USA i Kanadi, a istovremeno bio glavni i odgovorni urednik mjesečnika “Zambak” namijenjenog prognanicima. Sjaranio se s Mugdom Karabegom, puno naših, pravili smo dobru novinu. Specijalizirao sam u Phoenixu. Na međunarodnoj konferenciji u Torontu upoznam autoricu Juliju Lieblich iz Čikaga. Predložih joj da mi pomogne napisati knjigu po uzoru na “Man search for meaning” Victora Frankla koji u prvom dijelu piše svoje doživljaje iz Aušvica, u drugom o terapiji za psihotraume. Odbije, radi knjigu o patnjama u Siera Leone. Ali pristane da sasluša moje predavanje. Kad završim veli: “Kad počinjemo”? Bilo je to ’05. Iz te saradnje aprila ’12. u izdanju Vanderbildt University press, jednog od najvećih izdavača te vrste literature izlazi knjiga “Wounded I am more Awake” – “Što sam više ranjen, sve sam više živ”, parafraza Makovog stiha “Ne znaju da ranjen ovako veće sam budan”. Ima stručnjaka koji tvrde da ko je prošao teške traume, ne može pomagati drugim. Ja sam najveću satisfakciju dobio kad mi je poslije predavanja koje sam održao na Harvardu, Dr Robert J. Lifton rekao: “Nadam sa da koristiš svoje iskustvo dok pomažes drugima”! Robert J. Lifton je najveće ime američke psihijatrije sa područja psihotraume, prvi američki psihijatar koji je otišao u Hirošimu i pomagao preživjelim. Na Filmskom festivalu u Sarajevu lani prikazan je dokumentarac. U kojem plovi brod jezerom Arizone. Na brodu logoraši prof. dr Eso i novinar Mugdim Karabeg, svaki iz svoje struke pokušavaju dokučiti nepoznato o ljudskom i neljudskom ponašanju čovjeka. Film je naslovljen “Od Aušvica do Dretelja”. Režija: Timur Boškailo. - Aiša je radila i odgajala djecu dok sam ja učio, dežurao. Timur je studirao Film, a sad završava Antropologiju na Arizona State University. Mak, visok 205 cm, igra već drugu godinu basketbal za College u Wayomingu i ima besplatno školovanje. Sestra Biba s mužem i dvoje djece živi u Italiji. Mama Emina živi s nama. Po danu sadi paprika, kavade, salatu, luk u bašči iza porodične kuće u srcu divljeg zapada, a uveče gleda TV “Hayat”. Prepriča mi sve redom od politike do sporta. Subotom i nedeljom ustaje u pet ujutro da ne bi slučajno propustila ijednu minute kad Džeko trese mreže po Ostrvu. Vikendom sam u psihijatrijskoj hitnoj službi i taman u pola priče sa teško bolesnim pacijentom, zove: “Džeko dao gol opet”! Ili: “Što je oni mrcina Talijan bezobrazan, promjenio Džeku u 88. minuti”... U Bosnu idemo svake godine, malo u Sarajevo, malo Stolac, malo u Počitelj. Sretnem tipove koji uglavnom žele komunicirati na principu “ništa nije bilo, rat je bio i morao sam”. Ne prihvatam jer znam da je bilo dobrih ljudi na zloj strani koji “nisu morali”. Ja po cijenu vlastitog života drugog čovjeka ne bih mučio i ne priznajem to “morao sam”. Tako kad odem dole i drago mi - a nije mi drago. Nema onog života, nema u Počitelju meni puno dragih ljudi: Kape, adže Bećira, rođaka Kope i Brace… Komšije ih ubile. A najviše me brinu političari koji budućim generacijama nude mržnju umjesto ljubavi, neslogu umjesto zajedništva, siromaštvo umjesto prosperiteta i sukobe umjesto mira. Ogovaraće kad tad. Sudbina cijele zajednice zavisi samo od toga hoće li biti jača grupa dobra ili zla. Nažalost, onih ’90-tih su vladali zli ljudi i dobili smo ovo što imamo... Ovdje sam član Bosansko Hercegovačko Američke Akademija Nauke i Umjetnosti. Na zadnjem sastanku u St. Louisu predstavi se curica: “Ja sam iz Mostara, prognanik, doktorirala na Harvardu i sad se bavim istraživanjima eksplozija na Marsu”.... Kad nam se pridruži mlađa osoba, prognanik iz Bosne, ja bih poletio. U Phoenixu se uglavnom družim s našim. Imamo lijepu zajednicu, oko 6 hiljada Bosanaca i Hercegovaca. Živim, hvala Bogu, solidno. Radim, predajem, uživam iako naši susjedi nisu ovo nama planirali. Dok završavam ovaj tekst nisam siguran ko je koga intervjuisao? Blagost i vedrina, mudrost i prisnost iz skype - seansi sa dr Esom učinili su da se osjećam bolje. Prošao sam vrhunsku psihoterapiju na čemu sam mu trajno zahvalan. Clanak objavljen na bosanskaposta.no