Aleksandar Hemon snimljen na Univerzitetu Princeton, New Jersey, januar 2023. Fotografija: Maria Spann/The Observer Autor rođen u Sarajevu o višejezičnom senzibilitetu svog novog istorijskog romana, postaje scenarist za nastavak Matrixa i pretvara se da je Kevin Keegan Aleksandar Hemon, 58, rođen je u Sarajevu, a živi u New Jerseyu. Njegov raznovrsni rad uključuje The Lazarus Project (2008), roman koji govori o pucanju jevrejskog migranta 1908. godine od strane policije Čikaga; zbirka autobiografskih eseja The Book of My Lives (2013), koji govori o smrti Hemonovog drugog djeteta; i scenario za The Matrix Resurrections, u koautorstvu sa Lanom Wachowski i Davidom Mitchell. Njegova nova knjiga, The World and All That Holds, je stoljetna, višekontinentalna poliglotska gej romansa između dva regruta, jednog Jevreja, jednog muslimana, koji se zaljube boreći se u Prvom svjetskom ratu u centralnoj Evropi. Hemon je govorio iz svoje kancelarije na Univerzitetu Princeton, gdje predaje kreativno pisanje od 2018.
Gdje je počeo svijet i sve što on nosi? Potpisao sam ugovor za knjigu 2010. godine i te jeseni ispraznio svoj raspored da radim na njoj, a onda mi se kćerka razboljela i umrla te godine. Od tada sam napisao četiri druge knjige i mnoge druge stvari dok sam radio na tome i prekidao jer imam tu sposobnost – više kao deformaciju – da radim na oko sedam stvari u isto vrijeme; Na stres reagiram hipermanijom i osjećam prinudu da pravim stvari. Volim istorijske knjige o ratovima i špijunima i čitao sam memoare britanskog špijuna, Frederika Bejlija, koji je 1918. bio u Taškentu [u Uzbekistanu, tada pod ruskom vlašću]. Boljševici ga traže kada naiđe na Sarajlije iz tajne policije, koji kaže: “Hajde da radimo zajedno. I ja želim da odem odavde, nazad u Sarajevo.” Ovaj tip smišlja izlaz za njih tako što unajmljuje Bejlija da sam lovi; Svidelo mi se to! Moji momci, Pinto i Osman, imaju drugačiju postavu, ali to me je pokrenulo na razmišljanje.
Da li je bilo rizično uključiti toliko jezika u naraciju? Knjiga ima 102.000 reči i usuđujem se da je manje od 1.000 stranih reči, ali je već [među ranim čitaocima] počelo da se pojavljuje: „Ima mnogo stranih reči“. Bio sam svjestan rizika, ali sam želio aktivno višejezičnu svijest u središtu romana. Pintovi maternji jezici su bosanski i ladino, ili španjol kako su ga zvali u Sarajevu – kastiljanski španski kako su govorili sefardski Jevreji nakon što su protjerani [iz Španije 1492. godine]. Njemački karakteri i jer je Sarajevo bilo pod austrijskom okupacijom, a Pinto je studirao u Beču. A tu je i preostalo prisustvo Turaka jer je njegov otac bio podanik Osmanskog carstva. Za mene je ovo život; ne samo moj život, već i život mnogih ljudi koje poznajem.
Kako ste se snašli u tonu knjige, između užasa i nade? Ono o čemu sam razmišljao je: pod kojim uslovom je naše prisustvo u svetu ne samo o patnji? Koji uslovi moraju biti ispunjeni da bi ljudi mogli voljeti druge ljude? Postoji prag: mislim da u Aušvicu nije bilo mnogo ljubavnih veza. Ako ste zaglavljeni na jednom mjestu, sva nada koju imate je na tom mjestu, pa kad nema nade, nema ni nade. Ali pišem o raseljenju i migraciji, a narativ o prelasku sa „ovde“ na „tamo“ inherentno je pun nade; ljudi žele da idu kamo god mogu da donose odluke o svom životu. Ako si u ratu i ljudi pokušavaju da te ubiju, sve što možeš da uradiš je da ostaneš živ, ali preko "tamo" mogu biti škole ili poslovi ili samo, znaš, mogućnost dostojanstva.
Zašto ste stavili verziju sebe u epilog, smešten u 2001. godinu? Moje knjige nisu izvještaj. Sva fikcija je "šta ako?" i moram da se stavim u poziciju osobe koja radi šta-ako; da sam sebe izvadio, bio bi to pravi istorijski roman sa impliciranom stručnošću pisca koji govori sa pozicije autoriteta.
Recite nam nešto o svom radu kao scenarista. Suverenost da budem u mojoj glavi kao romanopisca je ugodna, ali postaje opterećujuća. Lana i David su dobri prijatelji sa briljantnim umom drugačijim od mog i u tome postoji olakšanje: kad god gledam The Matrix Resurrections, ni u jednom trenutku ne pomislim: „To je moje, uradio sam ovo“, jer to nikada nisam radio sam. Dakle, ono što dobijam od pisanja scenarija – osim novca, što je lijepo – je da radim nešto s drugima. Tradicionalni buržoaski koncept književnosti je da je to način da se bude sam; postoji knjiga eseja Džonatana Franzena koja se zove How to Be Alone. Ali ne želim da budem sam. Želim da budem sa ljudima.
Vi ste navijač Liverpoola. Kako to? Ovdje nije bilo puno fudbala kada sam završio u Sjedinjenim Državama ranih 90-ih [tokom rata u Bosni]. Pojavile su se razne vrste nostalgije za stvarima koje više nisam mogao. Fudbal je bio jedan, a Liverpul je bio ključan u tome kako sam ga zavoleo; oni su vladali Evropom kada smo se mi kao klinci igrali na parkiralištima 70-ih godina, zamišljajući da smo možda Kevin Keegan. Kada sam dao intervju za svoju prvu knjigu, fotograf me je slikao u košulji Stevea McManamana. Poslije me je kontaktirao neko ko radi za Liverpool magazin za utakmice i napisao sam nekoliko kolumni za njega i otišao na Enfild po prvi put. Jednom kada sam otišao na Enfild, bili smo u braku doživotno; ono što je Jerusalim za religiozne ljude, Enfild je za mene. Što se ekipe tiče, sada je kriza, ali biće u redu. Prošao sam kroz fazu Roja Hodžsona, tako da ovo nije ništa.
Koji su vas pisci inspirisali tokom odrastanja? U osnovnoj školi sam ušao u nadrealističkog jugoslovenskog pjesnika Vaska Popu. Nisam ga razumio, ali on je imao tu čistu snagu jezika... Možda je to razlog zašto mi odgovara složenost. Ne moram da razumem sve u knjizi. Nije kao auto – ne mora sve da radi. Ako vas svijet stalno zbunjuje onda čitate knjige koje vas zbunjuju. Još uvek ne razumem sve u Kafki. Njegova transformacija iskustva nikada ne odgovara potpuno našem vlastitom iskustvu, ali se u isto vrijeme čini da ukazuje na neki njegov suštinski kvalitet; to je sranje koje volim.
(https://www.theguardian.com/)
English
Bosanski
