Ljiljana Đukanović Objavljeni radovi, kvalitet časopisa i naslovi doktorskih teza. Foto: Pixabay Mnogi novinari bi se složili sa konstatacijom da u novinarstvu – pogotovo naučnom novinarstvu – sav uspjeh je u tome sa kim razgovaraš. Pronaći adekvatnog stručnjaka za naučnu temu, koji bi pristao odvojiti svoje vrijeme i eksponirati se javnošću, posebno je veliki izazov za urednike i novinare. Često ovaj proces zahtijeva vrijeme, međutim, vrijeme potrošeno na pronalazak relevantnog sugovornika i građenje odnosa sa njim ili njom, je dobro investirano vrijeme. Svaki novi naučnik koji je stručan i voljan podijeliti svoje znanje sa javnošču može postati dio baze stručnjaka koja je dragocjena za cijelu medijsku zajednicu. Gdje pronaći stručnjaka i kako znati da li je stručan? Akademske zajednice su često bogat izvor stručnjaka za naučne teme. Web stranice univerziteta (relevantnih fakulteta ili instituta) su mjesta na kojima novinari i urednici mogu lako i brzo pronaći potencijalne sugovornike za priče o naučnim temama. Na primjer, o temama u vezi sa lijekovima ili vakcinama mogu govoriti profesori sa fakulteta farmaceutskih nauka, o temama u vezi sa ekologijom, profesori sa prirodnomatematičkih fakulteta, o epidemiologiji osobe sa fakulteta zdravstvenih studija, itd. Danas skoro svi fakulteti/instituti imaju na svojim web stranicama i CV-ove predavača, stručnih suradnika i drugih članova. Informacije koje se mogu naći u CV-ovima predavača mogu koristiti u pronalasku i odabiru sugovornika. Postoji nekoliko vrsta informacija na koje treba obratiti pažnju a lako ih je pronaći:
Novinari takođe mogu pretraživati YouTube i gledati video intervjue potencijalnih sugovornika, te pogledati njihove prezentacije sa konferencija kako bi stekli uvid u to kako govore i da li su angažovani (od posebne vrijednosti za radio-televizijske novinare). Treba imati na umu da naučnici nisu političari, uvijek spremni da daju izjave na televiziji. Veliki broj njih se ne voli izlagati u medijima, a prenošenje i prevođenje naučnih koncepata na jezik šire javnosti je za naučnike veliki izazov. Ovo mogu biti razlozi zašto se naučnici ne žele odazvati pozivu novinara. U ovom slučaju može biti korisno pitati tu osobu da predloži nekog svog kolegu ili kolegicu koji bi možda bili voljni odazvati se pozivu. Kada se prave duže novinarske priče o opštim naučnim temama, neophodno je kontaktirati i konsultirati više od jednog stručnjaka. Ne samo da više osoba kao izvora informacija daje na sadržaju i zanimljivosti priče, nego i osigurava diverzitet mišljenja i širi pregled razmišljanja struke u tom određenom polju. Na koje zamke treba paziti? COVID-19 pandemija je pokazala da čak i eminentni naučnici, općeprihvaćeni kao autoriteti u polju, su sposobni širiti dezinformacije, pa čak i teorije zavjera. Na primjer, desilo se u BiH da je referentni stručnjak, najvjerovatnije nemarom, dao u medijima dezinformaciju u vezi sa preporukom Svjetske zdravstvene organizacije o vakcinisanju protiv COVID-19. Ovu izjavu su preuzeli drugi mediji i dezinformacija se vrlo brzo proširila. Naravno, nemoguće je a niti se očekuje od novinara da provjeravaju svaku izjavu stručnjaka, ali je ipak bitno imati ovo na umu i reagovati ukoliko je moguće. U ovom slučaju, s obzirom na to da se informacija tiče vijesti koja dolazi od jedne od najvećih autoriteta po pitanju preporuka o COVID-19 vakcinama, novinar bi lako i brzo mogao provjeriti iz drugih izvora da li je to tačno. Novinari također moraju imati na umu da se naučnici sami mogu predstaviti kao stručnjaci za određeno područje čak i kada to nisu. Početkom 2020. godine epidemiolog i predavač na Harvard univerzitetu Olog Eric Feigl-Ding tweetovao je niz netačnih i zastrašujućih informacija o koronavirusu, baziranih na nerecenziranom članku. Tweetovi su postali viralni i Feigl-Ding je pozvan na nacionalne televizijske mreže, uključujući CNN, da kao stručnjak razgovara o koronavirusu. Međutim, doktor Feigl-Ding, dok ima određenu obuku iz oblasti epidemiologije, doktorirao je u prehrani, a ne zaraznim bolestima – važan detalj koji su novinari zanemarili pri kontaktu s njim kao izvorom. Lažna ravnoteža je još jedan problem koji se nerijetko javlja u medijima a može da ima izuzetno negativne posljedice. Lažna ravnoteža se odnosi na praksu novinara koji u svojoj revnosti da budu pošteni prikazuju svaku stranu debate jednako vjerodostojnom, čak i kada su činjenični dokazi složeni na jednoj strani. Na primjer, pisanje o anegdotalnim pričama pacijenata mogu dati utisak da su nuspojave kod neke vakcine jako česte. Pozvati u studio jednu osobu koja predstavlja ono što vjeruje 98% naučne zajednice, i uz nju drugu osobu koja predstavlja ono što vjeruje 2% naučne zajednice je također primjer lažne ravnoteže. Ova situacija gledaocima daje dojam da je mišljenje naučne zajednice podijeljeno na 50%-50%, što kod njih stvara dodatnu sumnju i nevjericu u nauku i naučne činjenice. Da bi se izbjegao lažni balans, prije svega je bitno se informisati o tome šta je naučni konsenzus globalne naučne zajednice. Za ovo je potrebno okrenuti se različitim izvorima koji su vjerodostojni i predstavljaju konsenzus. Čak i ako se obrađuju ideje koje su izvan naučnog konsenzusa, bitno je uvijek predstaviti sve naučno potkrepljene informacije. Rodna i rasna ravnopravnost u nauci i izvještavanju o nauci Jedan od ključnih globalnih problema nauke – i mnogih drugih disciplina – je to što su mnogi od najuspješnijih i najglasnijih stručnjaka muškarci bijelci. Razlozi za ovu rodnu i rasnu neravnotežu su mnogi, te svijest o ovoj problematici se polako budi unutar naučnih zajednica. Međutim, bitno je da su novinari i urednici koji izvještavaju o nauci također svjesni ovog preblema, jer i oni mogu, i to znatno, doprinijeti rješavanju ovog problema. Novinari bi trebali težiti, kad god je moguće, ka ravnopravnoj reprezentaciji spolova i rasa, bilo kada pronalaze stručnjake kao izvore ili biraju naučna dostignuća o kojima da izvještavaju. Naučnici također primijete kada postoji rodna i rasna neravnopravnost u medijima, što može da stvori dodatne prepreke između naučne i medijske zajednice. Primjeri iz svjetskih novinarskih redakcija su pokazali da kada novinari svjesno snose odgovornost sprovođenja rodne ravnopravnosti pri izvještavanju, da se prosjek muških-ženskih izvora vrlo brzo izbalansira na 50%-50%. (https://media.ba/)
English
Bosanski
