Komentar (Ismar Volić) Kao tinejdžer 1990-ih, našao sam se u Americi, jer je moj dom, Bosna i Hercegovina, uvučena u barbarski rat razmjera i brutalnosti kakav u Evropi nije viđen od Drugog svjetskog rata. Na vrhu koplja koji je u tim mračnim vremenima razdirao regiju bila je zapaljiva retorika vođa različitih frakcija koje su pozivale na sirove, nesputane emocije. Međusobne optužbe su bile neutemeljene, a plan za napredak nepostojeći. To nije bilo važno; ekonomske teškoće vremena i neizvjesna budućnost zamaglili su viziju i zamaglili egomansku aroganciju raspirivača straha čiji se mačizam maskirao u vođstvo. Oni koji su mogli prozreti laži i nesposobnost nisu vjerovali da je pokret dovoljno jak da izazove agresiju koja će suprotstaviti susjede, ubiti desetine hiljada i raseliti skoro polovinu bosanskohercegovačkog stanovništva. Nacionalističke prepirke, sitna politika i korupcija zavladali su u vakuumu koji je ostavljen nakon rata i, 20 godina kasnije, zemlja se još uvijek grči od posljedica besmislenog krvoprolića.
Četvrt stoljeća nakon što su Sjedinjene Države učinile svojim domom, zabava u noći izbora u terenskoj kući Wellesley Collegea imala je poseban značaj za mene.
Bila sam jedna od više od 2.000 profesora, studenata i bivših studenata koji su se nadali da će jedna od njih, Hillary Rodham Clinton, razred '69, biti izabrana za prvu ženu predsjednika Sjedinjenih Država. Svi u gomili svih uzrasta, svih nacionalnosti, svih ubjeđenja zračili su bujnošću i radošću dok su sustizali stare prijatelje i studente, pravili selfije s izrezom od Hillary kartona i glasno navijali u njegujućoj Wellesley tradiciji kada su Madeleine Albright i drugi značajne alumne pridružile su se preko Skypea na ogromnom ekranu. Bio je to jubilarni događaj koji je obilježio najveću pobjedu do sada u borbi ove zemlje za rodnu ravnopravnost.
Za mene je izborna stranka simbolizirala iskupiteljski čin nepravednog svijeta koji me je otrgnuo od mog prvog života i trebao je pružiti sigurnost da se tako nešto neće dogoditi u mom drugom. Nema šanse da Amerika izabere za svog lidera nekoga poput Donalda Trumpa, ažuriranu verziju demagoga koji su Bosnu odveli u propast. Nema šanse da bi Amerika našla spasitelja u čovjeku koji je svoju platformu na netoleranciji i podjelama postavio tako uznemirujuće sličnu platformi ljudi koji su uništili zemlju mog rođenja. Na kraju krajeva, ovo je bila Amerika koja me je dočekala kao tinejdžera, nije bilo briga odakle sam, i nikada me nije učinilo da se osjećam kao autsajder. Ne, Amerika to očigledno ne bi uradila.
Emma Finnamore, iz Maplewooda, N.J., lijevo, i Rayah Naji, iz Bostona, desno, reaguju dok gledaju televizijske rezultate izbora u utorak, 8. novembra 2016. tokom zabave za gledanje na Wellesley koledžu. (Steven Senne/AP)
Raspoloženje u poljskoj kući je do ponoći bilo sasvim drugačije. Dok smo tiho izlazili, počela je da se nameće spoznaja da stakleni plafon nije razbijen, već ojačan. Ali osetio sam i novu, iznenađujuću senzaciju, neprijatnu svest da sam imigrant, i da je to važno u novi način. Još gore, po prvi put u četvrt veka, osetio sam da je to nešto što bi bilo mudro sakriti. Ali kako? Sve me je odavalo – moj naglasak, to čudno slovo u mom prezimenu, čak i moj američki pasoš, sa ispisanim mjestom rođenja u inostranstvu. Dezorijentacija stranca u novoj zemlji, zbunjenost koja je uspavana 25 godina ponovo se pojavila. Iznenadilo me, slično kao i propast Bosne i Hercegovine, ili izbori te noći, koji su zaprepastili milione.
Prijeko potreban predah od malodušnosti i zbunjenosti došao je sljedećeg dana, kada su neki od mojih studenata došli u moju kancelariju. Razgovarali smo, pokušavajući da shvatimo sve to i primjećujući da je matematika bez predrasuda koju sam im predavao predstavlja idealan lijek za tmurnost trenutka. Ali ono što je postepeno postalo jasno je da su moji učenici već počeli da se oporavljaju, a njihova narušena odlučnost prkosno je krenula ka oporavku. Oni su se pregrupirali, planirali naredne korake, garantujući kontinuitet koraka koji je tako dugo ostao neprekinut zbog svih onih bivših studenata koji su bili prije njih.
Oni su bili olakšanje, sigurnost koju sam tražio. Bilo je jasno: jedna od mojih studentica, ili jedna od miliona pametnih, jakih žena poput njih širom ove zemlje, jednog dana će postati prva žena predsjednica Sjedinjenih Država. Ona će zadati konačni udarac mizoginiji i šovinizmu i da, možda čak i svoj politici koja okreće susjeda protiv susjeda i šalje ljude u potrazi za novim životima na pola svijeta. I ja ću biti u toj poljskoj kući kada se to dogodi, zajedno sa svojim naglaskom i čudnim slovom u mom prezimenu i svim ostalim što me čini imigrantom.
Ismar Volić Cognoscenti contributor (http://www.wbur.org/cognoscenti)
English
Bosanski
